Prijava

Godinu dana nakon Rive

  • Napisao/la  Akademik Josip Pečarić

Gledam snimku Bujice u kojoj je gostovao prof. Davor Pavuna. Napravio je show. No, najbolji dio je kad kaže da smo mi svi u Hrvatskoj ustaše.

To je Prvi Pečarićev poučak: tko nije po SANU 2, taj je ustaša. :)

Ništa se promijenilo nije, još je i gore za nas domoljubr Hrvate.

Tribina «Godinu dana nakon Rive» održava se par dana poslije otvaranja Zimskih olimpiskih igara, dakle u vrijeme kada su gledatelji diljem svijeta mogli čuti kako Predsjednik SAD-a u svom kratkom govoru govori o ponosu američkog naroda. Ponosu naroda koji je bio izložen strašnom terorističkom napadu. O ponosu je stalno govorio i Otac hrvatske države - dr. Franjo Tuđman. A kada ste čuli da Bevanda ili Račan govore o ponosu hrvatskog naroda?

        Izgleda da u svijetu postoji neka vrst rasističke podjele na narode koji smiju imati ponos i narode koji ga ne smiju imati. Tuđman je bio stalno napadan od svjetskih moćnika jer nije prihvatio da hrvatski narod treba biti narod bez ponosa. Današnja vlast je to prihvatila i zato su joj svjetski moćnici pomogli u dolasku na vlast. Pomogli su im oni koji su svo vrijeme bili protiv neovisne hrvatske države.     

       A kada tako dođete na vlast uz nečiju pomoč morate biti njegove sluge. Zato oni koji su najpozvaniji da čuvaju ponos hrvatskog naroda evo već dvije godine, iz dana u dan, ruše naš ponos na nasramotniji način. Na udaru su bili prije svih oni koji su najveći ponos svakog naroda – njegovi ratnici, sam veličanstveni Domovinski rat u kome je stvorena država i sve druge vrijednosti našeg naroda.

       A da će biti tako moralo postati svima jasno kada je na osnovu lažnog Bevandina svjedočenja osuđen general Blaškić. Tada je nova vlast odmah donijela Deklaraciju o suradnji sa Sudom u Haagu, i ovom sudu predali u ruke nadležnost nad najveličanstvenijim hrvatskim pobjedama - Bljeskom i Olujom.

       U situaciji kada je oporba u državi bila nemoćna da se suprostavi tim udarcima na ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda formiran je Središnji nacionalni stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Ratnicima je bilo jasno da vlada ruši ponos naroda. Bilo im je jasno da to radi, jer jedino s narodom bez ponosa može se raditi što god njihove žele gazde, oni koji su svoje sluge i dovele na vlast. Tada se može rasprodati sve što vrijedi u zemlji, pa čak i  poklanjati djelove zemlje. Sigurno je naša velika pogreška što stalno i uporno nismo ukazivali na suodgovornost zapadnih zemalja u srpskom genocidu.

         Pritisnuta nezadovoljstvom naroda, biskupa, športaša, a zahvaljući djelovanju Stožera, vlast je bila prisiljena donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu. U njoj piše da RH nije izvršila agresiju na BiH. Ali vlast se toga ne pridržava, pa uopće ne reagira kada Kordića i Čerkeza osude zbog navodne agresije Hrvatske na BiH. Naravno da nije reagirala kada su već bili optužili generala Mirka Norca zbog navodnih zločina u Gospiću. Stožer zna da se Norcu sudi zato što je spriječio podjelu Hrvatske na dva dijela i time spasio Hrvatsku. Zna i veliki dio hrvatskog naroda, a 200.000 prosvjednika na splitskoj Rivi prije godinu dana je to pokazao. 

         Stožer potom sakuplja potrebnih 400.000 potpisa za referendum o jednakom tretmanu hrvatskih branitelja s vojnicima pobjedničkih vojski iz Drugog svjetskog rata. Tražen je minimum jer je očito da su hrvatski branitelji mnogo iznad tih vojski. Pa oni su goloruki išli u obranu od velikosrpske agresije. Suprostavili su se osvajačkoj vojsci, za koju se tvrdilo da je četvrta po snazi u Europi, kojoj su se pridružile i paravojne postrojbe i mnogi civili. Jesmo li zaboravili da je prva žrtva u Hrvatskoj bio gospodin Čuvalo. Ubio ga je snajper na Novom Zagrebu kada su tenkovi iz Zagreba išli u rat u Sloveniju. Sjećamo li se filmova u kojima se srpski civili, čak i starice, naoružani do zuba hvale svojim zločinačkim podvizima. Sjećamo li se kako su Srbi napuštali sela i gradove dan uoči početka bombardiranja istih. Sjećamo li se šokiranih hrvatskih ljudi koji su s nevjericom govorili da su njihovi susjedi Srbi jučer kod njih dolazili na kavu, a danas ih ubijaju.

       A svijet je pomagao Srbima. Ovih dana smo svjedoci neposluha u Izraelskoj vojsci zbog toga što su u borbi za opstojnost Izraela morali ubijati i civile i djecu. A Izrael je vojno mnogo snažniji nego što je bila nenaoružana i agresiji izložena Hrvatska. Jasno je da nitko tko drži do svog naroda i države ne bi sudio svojim ratnicima. Kakvi su to ljudi koji se mire s činjenicom da se optužuje više Hrvata za zločine u Domovinskom ratu, nego što je to bio slučaj među pobjednicima iz Drugog svjetskog rata, rata u Koreji ili npr. Vijetnamu?

       Stožer je bio svjestan da se i takvim nejednakim tretmanom Hrvatske Vojske u odnosu na druge također ruši ponos našeg naroda. Zato su i sakupili toliko potpisa iako su vjerojatno znali da Vlast koja je dovedena sa zadaćom da poništi ponos ovog naroda i sve hrvatske vrijednosti neće poštivati Ustav. Ali to nisu učinili uzalud, jer 400.000 sakupljenih potpisa pokazuje da će teško uništiti ponos ovom narodu.

      Umjesto raspisivanja referenduma što je po Ustavu bila obaveza današnjih vlasti dočekali smo sramotne opužbe protiv generala Ademija i Gotovine. Dočekali smo ono što jeova vlast željela i omogućila donošenjem Deklaracije o suradnji sa sudom u Haagu: Hrvatska je optužena za agresiju i etničko čišćenje svojih okupiranih područja. Agresija ietničko čišćenje nekakve - od suda u Haagu proglašene - države RSK. Takva monstruozna optužba istovjetna je s tvrdnjom da je hrvatski narod genocidan. Ponoviću ono što sam rekao na prosvjedu u Zagrebu: General Gotovina danas bije svoju najveću bitku jer zna da je početak suđenja njemu u stvari početak suđenja neovisnosnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Raspisali su tjeralicu za njim.  Da bi ga našli moraju svima nama isčupati naša srca. Jer general Gotovina je u našim srcima. Zato kada se svira naša himna držite ruke na svojim srcima. Da ih podsjetite gdje je naš general i gdje je naša domovina.

      A o kakvoj se prljavoj igri radi pokazuje to što je Carla del Ponte rekla Goranu Graniću da će hrvatskoj vladi sigurno optužnice protiv Ademija i Gotovine politički odgovarati. Treba li nas uopće čuditi što ovoj hrvatskoj vladi politički odgovaraju optužbe u kojima se optužuje hrvatska država? Zamislimo se nad izjavom haaške tužiteljice! Zna li ipak netko u Hrvatskoj bolje od nje koje će optužnice više politički odgovarati današnjim vlastima? Piše li te optužnice ipak netko u Zagrebu?

       Naravno u ratu mora biti i zločina. Pitanje je: je li veći zločinac koji u takvim uvjetima u kojima je bila Hrvatska, u takvim situacijama i napravi zločin, od onih koji su izvršili agresiju i od onih iz svijeta koji su je omogućili. Moramo uvijek imati na umu da je čak i onaj hrvatski vojnik koji je načinio neki zločin pozitivac u odnosu na agresore i njihove pomagače iz svijeta. Priča o individualnoj odgovornosti je smišljena da bi se Hrvate moglo suditi za obrambeni i oslobodilački rat. Naspram njihove «individualne odgovornosti»  stoji individualni, pa čak možemo reći i kolektivni zločin agresora i njihovih podupiratelja. Gospodo, ne tražite nikakve «smrtonosne sastanke» po Hrvatskoj. Na takvim sastancima ste vi sudjelovali kada ste odlučivali o pomoći velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Vaš je zločin mnogo, mnogo veći.

      To su hrvatski branitelji radili za nas. Znali su da će u prljavom ratu svašta proživjeti, ali su se žrtvovali za nas. Tko od nas ima pravo njima reći išta drugo osim kleknuti pred njih i reći im hvala. Nema sumnje da su negativci svi oni koji takve ljude uopće uspoređuju s zločincima. Oni koji ih maltretiraju i ponižavaju. Oni koji su dezertirali ili koji su svo vrijeme bili protiv slobode svoje domovine. Oni koji su slušali i izvršavali naredbe onih u svijetu koji su bili, a i danas su protiv neovisne hrvatske države.

       Kada vam kažu da oni žele Hrvatsku ravnopravnu drugim zapadnim državama pitajte ih: Pa koja od tih država dozvoljava suđenja svojih ratnika? Mala Nizozemska? Velika Amerika?

      Zapamtimo, čak i oni koji su počinili neki zločin u takvom nametnutom prljavom neravnopravnom ratu, još uvijek su pozitivci i žrtve velikosrpske agresije koju su omogućili svjetski moćnici. Zato je sud u Haagu, zamišljen da sudi ne samo agresorima nego i žrtvama, nešto najprljavije i najnemoralnije što je veliki svijet smislio za ostvarenje svojih interesa. Hrvatski ratnici, sve da su i napravili neki zločin, na sudu u Haagu bi bili pozitivci, a nekad časni suci koji su prihvatili raditi u takvoj nečasnoj instituciji, negativci. Mislim da imam potpuno pravo što sam taj sud nazvao sramotnim sudom i bordelom.

        Međutim, svjetski moćnici su svjesni sramotnosti ovakve institucije. Zato žele izokrenuti povijest i Hrvatsku od žrtve napraviti agresorom, kako sam u gornjem citatu i najavio. Na početku rata su nam prijetili da će nas proglasiti agresorima ako napadnemo vojarne. Bili smo im agresori na BiH u trenucima kada su Srbi napali tamošnje Hrvate i Muslimane. Bili smo im agresori svo vrijeme rata u BiH, rata u kome su najviše stradali tamošnji Hrvati. Sjetimo se što rade i danas našoj braći u Bosni i Hercegovini! A evo dočekali smo da nas ponovo proglašavaju agresorom na djelove vlastite države, na okupirani hrvatski teritorij. Zato i najpoznatiji Haaški svjedok protiv svog naroda danas u Hrvatskom saboru govori da su Hrvati «antagonizirali pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj», kao da smo svi zaboravili da su se samo borili za svoje privilegije. On u stvari samo potvrđuje priču o «napadnutom jadnom nenaoružanom srpskom narodu u Hrvatskoj».          

        Sve više i više hrvatskih ljudi uviđa da nam se svjesno i sistematski uništava ponos, da nam se ponovo nameće kompleks krivnje i da nam se želi oduzeti država izborena u veličanstvenom oslobodilačkom ratu. I svjetski moćnici su svjesni rasta popularnosti državotvornih stranaka. Prijete nam svim i svačim ako se usudimo opet na vlast dovesti one koji brinu o našim, a ne o njihovim interesima. Među nama znaju pronaći one koji će tim njihovim interesima i služiti. Očito, nisu bez osnove tvrdnje velikih hrvatskih književnika. Šenoa je tvrdio da Hrvati znaju biti samo sluge. Šegedin je bio šokiran činjenicom da medju Hrvatima ima tako mnogo pojedinaca koji strasno mrze svoj narod, a Matoš je tvrdio da Hrvati imaju više izdajica nego svi ostali narodi Europe zajedno. Kada ćemo naučiti da je biti izdajica svog naroda nešto najpodlije i najogavnije? (Podcrtao JP)

         A za rast ponosa hrvatskih ljudi, koji se odražava i na rast popularnosti hrvatskih državotvornih stranaka najzaslužniji je upravo Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata. Oni koji to ne žele priznati, samo pokazuju da su im vlastite ambicije važnije od hrvatskih. Svima je upravo ovdje u Splitu pokazano kako se kroz Hrvatski blok treba boriti za vraćanje hrvatske Hrvatske. Hrvatske koja će brinuti o interesima hrvatskog naroda i svih njenih građana, a ne o interesima onih koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na našu državu i u genocidu nad hrvatskim narodom, a splitsko iskustvo nam je pokazalo kako itekako treba voditi računa da među onima koji će sutra vladati Lijepom Našom ne bude onih kojima su vlastiti interesi ispred Domovine. Prva zadaća doista hrvatskih vlasti mora biti promjena odnosa sa Sudom u Haagu, raspisivanje referenduma za koji je Stožer sakupio potrebnih 400.000 potpisa hrvatskih građana, preispitivanje eventualnih presuda hrvatskim vitezovima jer smo svjedoci iz dana u dan lažnim i inkostruiranim optužnicama i svjedočenjima.

        Otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman govorio je o ponosu s većim pravom od Predsjednika SAD. Jer način na koji smo mi stvorili državu ravno je čudu. To je hrvatsko čudo. Predsjednik Bush govori o «velikom i ponosnom» narodu. Njegov narod može pokazati da je doista veliki, ne samo zbog svoje brojnosti, ako pokaže da SAD ne zabranjuje ponos i malobrojnim narodima kao što se to čini hrvatskom narodu. Upravo na politici SAD-a prema Hrvatskoj pokazat će postoji li u svijetu rasistička podjela na narode koji smiju imati ponos i na one koji ga ne smiju imati.

       Ako i dalje podržavaju svoje poslušnike, kojih se i sami gade, onda svima mora biti jasno da ovakva podjela naroda u svijetu postoji, i da hrvatski građani moraju znati hoće li prihvatiti svoju slugansku poziciju, što ju je za njih prihvatila današnja hrvatska vlast. Ili će kao i 1991. godine, odlučno reći NE. Ne, jer iako smo malobrojan narod, po svemu ostvarenom smo veliki i ponosan narod! To nam je svojevremeno poručio i biskup Jezerinac kada je upozorio da bi Hrvatska «jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta».

Prijava or Sign up