Prijava

Intervju: Prof. dr. Josip Stjepandić

  • Objavljeno u Politika

 

ZNANOST JE SVUDA POKRETAČ RAZVOJA, ALI NE U HRVATSKOJ

S ovakvim katastrofalnim sustavom obrazovanja to ne će ni biti, a ovoj Vladi nije, na žalost, ni do znanosti, ni do prava ni do pravde

Kada sam vidio da mandataru Plenkoviću vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade

Česta tema razgovora s dr. Josipom Stjepandićem profesorom na University of Applied Sciences Dortmund u Njemačkoj i dobitnikom Nagrada za inovaciju pokrajine Hessen; Nagrada za inovaciju Doma njemačkoga gospodarstava, Berlin, a radi i u tvrtki PROSTEP. Organizacija je znanosti u Hrvatskoj za koju smatra da je jedan od glavnih uzroka sadašnjem lošem gospodarskom stanju. Smatrajući kako je kritički pogled na znanost u Hrvatskoj s inozemnih vidika dobrodošao razgovarali smo s našim znanstvenikom kako vidi stanje u znanosti i kako drži da bi ga se moglo poboljšati. 
Koji su po Vašame mišljenju glavni problemi hrvatske znanosti?
- Glavni problemi strukturni su problemi, dijelom preuzeti iz komunističkog sustava, a dijelom nastali nadogradnjom nad time iskrivljenim sustavom, uključujući njegove čelnike. Zbog toga je veliki broj talenata "na čekanju", sustav na njih djeluje odbojno, pače i neprijateljski, pa se stoga masovno iseljavaju.
Imate li argumente za takve tvrdnje?
- Teško mi je bilo povjerovati da je rektor Sveučilišta u Zagrebu doktorirao tek u 48. godini života. U svakoj razvijenoj zemlji on bi najkasnije s 35-om godinom života bio poslan na tržište rada. Ljudi koji su ga izabrali poslali su nedvosmislenu poruku da oni ne žele nikakve promjene! U sustavu hrvatske znanosti imamo fakultete s visokim stupnjem autonomije, teoretski iznad njih sveučilište s malim ovlastima prema fakultetima, a oboje zaštićeni „autonomijom sveučilišta“, te samostalne institute s visokim stupnjem autonomije. Povrh toga tu su po novome znanstveni centri izvrsnosti, te Hrvatska zaklada za znanost, koja raspoređuje novac za istraživanja, kao nekoć RSIZ.
SUSTAV STUDIJA PREUZET JE IZ KOMUNIZMA
 Smatrate da je taj sustav neodrživ?
- Takav je sustav zaista neodrživ, jer je vrlo neučinkovit, te vodi do napuhavanja broja profesora u strukama gdje ih je ionako previše. Na Fakultetu političkih znanosti imate ukupno 64 profesora i predavača, koji drže nastavu u politologiji i komunikologiji. Na Sveučilištu u Münchenu, kojem gravitira višestruki broj potencijalnih studenata, postoji sličan fakultet, gdje se povrh toga studira i sociologija. Za to je dovoljno 18 redovitih profesora. Tamo se profesorom postaje, kad prethodnik ode u mirovinu ili kad se otvori novo znanstveno područje. Zato ne smije nikoga čuditi mnoštvo "političkih analitičara" i kolumnista iz redova profesora. Ljudi očigledno nemaju dovoljno posla pa tezgare, a država to plaća.
Postaje li se u Hrvatskoj teško doktorom znanosti?
- Sustav studija preuzet je iz komunizma. Nakon početka bolonjske reforme moralo se ukinuti ionako suvišni magistarski studij, pa je uveden doktorski studij kao prošireni magistarski studij. Time je sveučilišni sustav pretvoren u školu. U razvijenim zemljama doktoratu se pripuštaju samo najbolji kandidati (najviše 5 posto), zadaje im se težak istraživački projekt, pa ih se ovisno o napretku pripušta pisanju doktorske disertacije. 
Zbog čega masovan i istodbno tako komplicirani pristup u Hrvatskoj?
- Doktorski studij se plaća i tim pristojbama se hrani glomazni i neučinkoviti sustav, kao što se ranije činilo magistarskim studijem! Tako se dugoročno stvara nova kategorija birokrata, koji najvišu znanstvenu titulu imaju više zbog novca i strpljenja, a manje zbog svoga talenta.
Ima li s tim u vezi još problema...
- Veliki problem je kriterij ocjenjivanja. U Njemačkoj je pravilo da u razredu s 20 do 25 učenika ima samo 1 do 2 odlikaša. U Hrvatskoj ih je polovica, iz razreda u razred. Na studiju onda takvi odlikaši snizuju prosjek znanja, jer se profesori ne usuđuju primjenjivati strogi kriterij. Po toj logici najtraženiji su škole i studiji, na kojima se najlakše dođe do svjedodžbe, što je za društvo pogubno. 
To osjećamo na svakom koraku...
Studenti razmišljaju pragmatično, pa idu na lakše studije društvenog smjera. Bujanje tzv. nevladinog sektora sigurno je izazvano i tom činjenicom, da se silni „društvenjaci“ negdje moraju zaposliti. Kvalitetan inženjer trenutačno s lakoćom može naći radno mjesto u Njemačkoj, za ove druge bojim se da nema nikakvih izgleda za radno mjesto u struci, usprkos formalnom priznavanju ispita i svjedodžbi. Na taj način se te društvene neravnomjernosti samo potenciraju, jer oni koji ostaju u Hrvatskoj samo dodatno povećavaju pritisak da im se dade radno mjesto negdje na državnim jaslama. Političari se ne usude reći maturantima da se moraju preusmjeriti, ako hoće imati realnu šansu na radno mjesto. 
HRVATSKA TREBA USTROJITI MREŽU MALIH INSTITUTA
Što kažete na aktualne studentske konflikte s upravom Hrvatskih studija i rektoratom?
- Da je zagrebačko sveučilište organizirano kao sveučilišta u razvijenim zemljama, gdje je osoblje zaposleno na sveučilištu, a svoju radnu obvezu ispunjavaju na jednom od fakulteta ili instituta, onda do ovog aktualnog konflikta oko Hrvatskih studija ili onog ranijeg konflikta oko zajedničkog studija u organizaciji Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta nikada ne bi moglo doći. Naime, u takvoj organizaciji srodni se studiji po definiciji mogu kombinirati, pa za to nije potrebna nikakva dozvola!
Gdje je glavni problem, kad je riječ o znanosti? 
- U temeljnom pristupu znanosti postoje dva različita polazišta. Prvi je fundamentalno teorijski kao prije 300 godina. Pojednostavljeno: znanstvenik razradi kakav znanstveni princip, napiše rad i pohrani ga u knjižnici u očekivanju da će to netko već preuzeti, nastaviti rad i citirati. Pučki rečeno: s tom znanošću ne može se zaraditi novac, nego praktična korist od njihova rada leži u njihovu ugledu, često svjetskom, kojim motiviraju mlade, te prenošenju znanja na mlade generacije. Takvih učenjaka mala, siromašna, nerazvijena zemlja poput Hrvatske treba svega pregršt, ali nikako ne više tisuća u skupini od 13.000 ljudi. To je samo teret za državni proračun.
Koje je drugo plazište?
- Primijenjena znanost, kojoj je svrha da teorijske spoznaje koristi u razvoju korisnih rješenja za potrebe u društvu ili tehnici. Pritom je najvažnija industrijska primjena, koja ima za svrhu stvoriti inovaciju, novo rješenje za širu uporabu, pučki rečeno: nešto što se može prodati. Nije svaki znanstvenik inovator, niti je svaki inovator znanstvenik. Iskustvo pokazuje da su posebno uspješne inovacije one u kojima vodeću ulogu imaju znanstvenici.Zato razvijene zemlje i one koje to hoće postati podupiru povezivanje gospodarstva i znanosti. Krajnje je vrijeme i da Hrvatska tako postupi. Zapravo je nevjerojatno da se toga nitko nije sjetio!
Što je činiti?
- Po uzoru na razvijene zemlje Hrvatska treba ustrojiti mrežu malih instituta za primijenjena istraživanja, koji bi se fokusirali na potrebe lokalnoga ili regionalnoga gospodarstva. Docent/ica dobije tri asistenta, ured i malo opreme na razdoblje od pet-šest godina, te poštedu pola nastave i dodatak na plaću za istraživačku djelatnost, uz uvjet da tijekom tog razdoblja podvostruči osoblje instituta novcem iz vanjskih projektima, poglavito s gospodarstvom. To su vrlo zahtjevni uvjeti, ali sam uvjeren da bi ih velika većina takvih kandidata bez većeg problema ispunila. Nakon završetka tog razdoblja, ravnatelj instituta postao bi redovitim profesorom za razdoblje od sljedećih pet godina, u kojima bi imao zadaću stabilizirati dosegnuto stanje, te postati redovitim profesorom u trajnom zvanju, preskočivši nekoliko stepenica. Tako to rade najrazvijenije zemlje, gdje je znanost visoko subvencionirani servis za gospodarstvo.
Čime bi se takvi instituti bavili?
- Oni bi pomagali u razvoju inovacija u različitim granama i gospodarskim sektorima. U Hrvatskoj se navodno proizvodi samo 1 posto pšenice prve klase, a u Mađarskoj 19 posto. To bi bio posao za Institut za pšenicu ili žitarice, jer je očigledno da današnje strukture taj problem ne samo da nisu riješile, nego ga nisu niti prepoznale. Takav bi se institut smjestio negdje u Slavoniji i time bi bio mali doprinos decentralizaciji Hrvatske. Isto tako bi trebali institute za tradicionalne poljoprivredne proizvode poput kulena, negdje u Slavoniji, ili pršuta negdje u Dalmaciji. Područje djelovanja bila bi u prvom redu cjelovita potpora (usavršavanje proizvoda, proizvodnja, ali i marketing), a tek onda detaljni problem (npr. receptura). U drugim sektorima takvi bi se instituti mogli vezati uz lokalne odnosno regionalne proizvođače. Tako u Karlovcu, gdje se vrlo uspješno proizvodi vatreno oružje, sigurno postoji potreba za institutom za dinamiku eksplozivnih plinova. U Sisku, gdje radi uspješan proizvođač industrijske keramike, bilo bi sigurno posla za odgovarajući institut. Posebno velike izglede takvi bi instituti imali u primorskim krajevima. U Dalmaciji je mnogo proizvođača malih plovila, koji bi uvođenjem industrijske proizvodnje mogli znantno smanjiti troškove i na taj način ponuditi atraktivne proizvode za širi krug kupaca. Povrh toga, tu su najmanje dva gospodarska sektora, koja su vrlo važna za svaku sredinu: informacijska/komunikacijska tehnologija te energetska učinkovitost. Na tom bi se području mogao osnovati po jedan institut u svakom regionalnom središtu.
Ne bi li takvi mali instituti generirali visoke administrativne i ine troškove?
- Ne, nikako. Da bi takvi instituti mogli funkcionirati, morali bi imati jednu krovnu organizaciju, koja bi preuzela središnje funkcije poput računovodstva i pravne službe, ne više od dvadesetak djelatnika. Znanstveno osoblje bi bilo i dalje zaposleno na sveučilištu. Hrvatska je mala zemlja, te ne bi bio problem kad bi profesor držao predavanje recimo u Zagrebu, a vodio institut u Sisku ili Bjelovaru. 
DA JE MENI NETKO PONUDIO MJESTO NA INSTITUTU, VJEROJATNO NE BIH OTIŠAO
Kako to financirati?
- U principu se problem svodi na troškove osoblja (dodatak za docenta plus troškovi za asistente), te oprema, koja nije neophodna od prvog dana, uz pretpostavku da se mogu koristiti postojeće prostorije. Siguran sam da bi se jedinice lokalne samouprave utrkivale u tome tko će privući takve institute. Troškovi osoblja bili bi ispod 800.000 kuna po institutu na godinu, onda bi ukupni troškovi za recimo 100 instituta bili ispod 80 milijuna kuna na godinu. To je manje nego iznos koji je zamračen u HAVC-u. Povrh toga za razvoj malog gospodarstva stoji na raspolaganju više europskih fondova, od kojih je najizdašniji onaj za prekograniču suradnju, za koji nikad nisam čuo da se u Hrvatskoj koristi, pa onda fond za regionalni razvoj EFRE. 

Prednosti su tako očigledne i privlačne pa mi je neobjašnjivo kako se toga nitko dosad nije sjetio?
- Svi ti instituti skupa bi za početak imali manje osoblja nego Institut Ruđer Bošković sam, a njihov učinak bio bi višestruko veći. U pravilu svaki takav institut generira desetostruki broj radnih mjesta u razdoblju od 2-3 godine. Deset ovakvih mjera pa bi se vojska nezaposlenih osjetno smanjila! 
Zapravo je to možda jedan od razloga zašto se tom razvoju dosad nije pristupilo: time bi se dokazalo kako je sadašnji sustav potpuno neučinkovit. Osim toga, tu ne bi bilo mjesta za subnoruše, od kojih su dvije nedavno zbrinute u Ministarstvu uprave.

Ali, vi ste otišli u inozemstvo...
- Da je meni svojedobno netko ponudio takvo mjesto, vjerojatno ne bih bio otišao. Da bi se upravljanje takvim institutom postavilo na stabilne temelje, svakom novopečenom ravnatelju moglo bi se pridodati mentora npr. iseljenika koji bi iskustvom i savjetima pomogao da se institut pokrene uz pomoć najbolje svjetske prakse. Pritom ne mislim samo na neposrednu financijsku korist, nego i na opći dojam da se jednom konačno počne nešto raditi, a ne samo naricati da mladi odlaze!
Hoće li što poduzeti u tom smislu sadašnja Vlada?
- Bojim se: ništa! Ministar dosad nije najavio nikakav korak u tom smjeru, a razvoj znanosti i tehnologije uzalud tražimo u programu ove Vlade. Kad bi makar najavili reviziju odluka kukulele vlasti poput izbora centara znanstvene izvrsnosti, koji izgledaju kao da su ih izabrali ždrijebom, a ne podrobnom analizom, te smijenili Upravno vijeće Hrvatske zaklade za znanost. Pa čak niti onaj famozni krnji Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju još nisu maknuli! 
Jeste li to predložili Vladi?
- Razgovarao sam s bivšim ministrom Šustarom kad je Oreškovićeva vlada već bila pala. Vidjevši kasnije da vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade. Na mene djeluje vrlo deprimirajuće da je gospodin Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pun priče o “europskoj dimenziji”, a da u svome radu ne preuzima gotovo ništa od te najbolje europske prakse. Znanost je svuda pokretač razvoja, pa zašto ne bi bila u Hrvatskoj? Kad dođem u Hrvatsku, više puta se osjećam kao Ero s onoga svijeta. Skupa sam s ljudima kojima sam drag, a i oni meni, a usprkos tome se ne razumijemo. Ja im iznosim konkretna rješenja za problem koji muče Hrvatsku, a moji me Hrvati gledaju kao da pričam bajke.

Okvir 1: 
Da je ovoj Vladi do dijaspore, ne bi tolerirala ovakav diskriminacijski izborni zakon
Kako uključiti hrvatsku dijasporu u znanstveni razvoj?
- Vrlo jednostavno! Postupiti po uzorku Hrvatskog nogometnog saveza! Zar je moguće da su pokojni Vlatko Marković i Zdravko Mamić veći domoljubi od Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović? Znači: objaviti javni poziv na registraciju svih pojedinaca koji bi bili zainteresirani za suradnju u znanosti. Potom objaviti javni poziv za konkretne prijedloge. Očekivao bih poplavu prijedloga. Kao treće uvesti kategoriju profesora savjetnika (consulting professor), koju su uvele mnoge zemlje da bi privukli znanstvenike iz inozemstva. Oni smiju istraživati, predavati, ocjenjivati, ali ne smiju odlučivati, niti primati plaću, nego samo autorski honorar. Potom bi se iskristalizirali oni, koji bi bili iskreno spremni surađivati i pomagati, a ne mudrovati. To bi hrvatskoj znanosti dalo veliki iskorak. Bojim se da od toga sa sadašnjom političkom garniturom ne će biti ništa, jer da je njima do dijaspore, onda ne bi tolerirali sramotno diskriminatoran izborni zakon.
Okvir 2: 
Ništa ova Vlada ne mijenja, o tome svjedoče slučajevi Krešimira Mihajlovića i Josipa Pečarića
Ima li u hrvatskoj znanosti diskriminacije? 
Cijela je Vlada, a posebno ministar naslijedila puno problema od svojih prethodnika, te zaslužuju našu sućut. Na žalost, nije moguće opaziti da bi ova Vlada htjela ispraviti makar najteže posljedice. Jedan primjer je slučaj Krešimira Mihajlovića, protuzakonito otpuštenog ravnatelja škole, za kojeg u Republici Hrvatskoj izgleda nema niti prava niti pravde, valjda zato što je hosovac. Drugi, drastičan primjer, jest akademika Josipa Pečarića,  kojeg je kukulele vlast rezala gdje je stigla. Najprije su mu uzeli projekt, onda otpustili kćer (tzv. “kolateralna žrtva” po M. Tuđmanu), da bi mu aktualna vlast ukinula subvenciju za znanstvene časopise, iako njih 3 spadaju među 6 najboljih časopisa u Hrvatskoj. Budući da su o ovome slučaju već napisane knjige, očekivalo se da će ministar odmah po preuzimanju dužnosti pozvati Državnu reviziju i DORH da malo promotre Hrvatsku zakladu za znanost. Dosad za to na žalost nema nikakvih naznaka.

Okvir 3:
Ima li u Hrvatskoj mladih ljudi koji bi bili sposobni voditi takve institute?
Vaš suradnik dr. Banić mogao bi voditi jedan institut: mogao bi sutra otkrivati pogreške u industrijI kao što danas otkriva strašne krivotvorine u jasenovačkome popisu
- Ima, naravno da ih ima! Kad bi se promatralo tko je prije deset-dvanaest godina pobjeđivao na učeničkim natjecanjima i pobralo one najbolje iz te skupine, brzo bi se došlo do skupine od 50 do 100 mladih znanstvenika kao mali kotač s kojim ćete pokrenuti Hrvatsku. Vaš suradnik dr. Nikola Banić bio bi uskoro vrlo ozbiljan kandidat za jedno takvo mjesto, ako bi se pokrenuo takav program. Onako kako danas otkriva krivotvorine u jasenovačkome popisu, mogao bi sutra otkrivati pogreške u industrijskoj proizvodnji, što donosi ogromne uštede. 

Izvor: Hrvatski tjednik.

Više...

Pismo zastupnicima njemačke liberalne stranke FDP

  • Objavljeno u Politika
Gesine Meißner, Alexander Graf Lambsdorff te Michael Theurer,
 
Štovana gospođo Meißner, i štovan gospodin Lambsdorffi Theurer,
 
Obraćam Vam se u Vašem svojstvu članova Kluba saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu.
 
U srijedu 13.prosinca predstoji rasprava o temi „Council and Commission statements - EU wide ban on Nazi and fascist symbols and slogans” na dnevnome redu Europskoga Parlamenta.
 
Hrvatski mediji izvješćuju da je ova točka navodno stavljena na dnevni red na zahtjev Ivana Jakovčića iz Vašeg Kluba.
 
Budući da je u međuvremenu kristalno jasno da bi to trebao biti veliki igrokaz gospodina Jakovčića, htio bih Vas kao njemački građanin hrvatskog podrijetla upoznati o pozadini takvog postupanja.
 
Najprije bih želio izraziti veliko nerazumijevanje da je gospodin Jakovčić (kao i gospodin Radoš) uopće bio primljen u Vaš Klub zastupnika. On je dugogodišnji čelnik regionalne neokomunističke, zapravo titoističke stranke u Hrvatskoj, koja se ponajprije zalaže za očuvanje baštine jugokomunizma te privilegija „crvenoga plemstva“.
 
To su upravo one vrijednosti, koje se dijametralno opiru načelima Vaše stranke FDP.
 
Slobodan sam Vas podsjetiti da je Vijeće Europe donijelo godine 2006. Rezoluciju 1481 o osudi totalitarističkih režima, koja nije provedena u samo dvije članice Europsk eunije: Sloveniji i Hrvatskoj. Gospodin Jakovčić i njegova stranka IDS bili su uvijek protiv. Razlozi su vrlo prozaični. “Crveno plemstvo” koje se sastoji od djece i unuka negdašnje komunističke nomenklature, drži Hrvatsku čvrsto u svojim rukama: državnu upravu, gospodarstvo, medije. Među njih spadaju Jakovčić i Radoš, koji jednostavno imaju STRAH PRED ISTINOM. Oni se sada nazivaju “antifašistima”, te moraju kontinuirano proizvoditi “fašiste” da imaju koga progoniti i tako se držati na vlasti.
 
Svoje pravo lice pokazali su ovi tzv. liberalni demokrati i antifašisti dana 28. lipnja 2013, dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, kad je tadašnja neokomunistička saborska većina donijela zakon (tzv. Lex Perković), koji je privremeno spriječio izručenje dvojice bivših čelnika udbe Njemačkoj. Nakon prijetnje sankcijama odstrane Europske Unije zakon je ipak izmijenjen, dvojica osumnjičenika bili su izručeni te potom na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 3. kolovoza 2016 zbog ubojstva osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Obojica osuđenika vođenje postupka označili su korektnim.
 
Donošenju tzv. „Lex Perković“ slijedila je besprimjerna kampanja blaćenja u očigledno kontroliranim hrvatskim medijima, punim poruge i potcjenjivanja Njemačke.
 
Bilo je tako ružno, da se svaki pristojan Hrvat morao crvenjeti od srama! Nije poznato da bi se naši  „liberalni demokrati“ Jakovčić i Radoš ikada rekli jednu jedinu kritičnu riječ o ovome nečuvenom postupanju.
 
Zastupnici s takvom moralnom hipotekom zapravo nikad nisu niti smjeli biti primljeni u Klub saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu!
 
Moja politički potpuno beznačajna malenkost morala je prije nekoliko dana podnijeti grubu objedu za nacionalizam, samo jer sam gospodina Jakovčića i njegove kolege kritizirao zbog toga što su glatko ignorirali protuhrvatske ispade u Srbiji, zemlji kandidatkninji za EU, na sam dan hrvatske opće žalosti, 18. studenog.
 
Vašoj znatiželji prepuštam provjeru, koliko je ta objeda apsurdna.
 
Očekuje se da će ne samo gospodin Jakovčić napasti stari hrvatski pozdrav „Za Dom spremni“ (Heimatverbunden) kao izraz tobožnjeg rasplamsanoga fašizma u Hrvatskoj.
 
Motiviran besprimjernom klevetničkom kampanjom od strane neokomunista, koja je bivšeg nogometnog profesionalca u Hertha-i i profinjenog športaša Josipa Šimunića koštala potpuno nepravedne kazne (postupak se sada vodi pred Europskim sudom za ljudska prava), proveo sam malu privatnu provjeru te utvrdio da su svi meni dostupni ljudi (osim hrvatskih neokomunista poput gospodina Jakovčića) iz 23 zemlje širom svijeta za Dom spremni.
 
U njemačkom kraju Sauerland s time se čak radi marketinška promidžba (v. sliku dolje).
 
Nadam se da nepretjerujem ako Vas zamolim da Vašeg kolegu iz Kluba informirate o značenju pojma„Za Dom spremni (heimatverbunden)“ u Njemačkoj, tako da on više ne sramoti sebe, svoju stranku te naposljetku svoju domovinu Hrvatsku. Slobodu govora, koju si gospodin Jakovčić uzima za svoje neokomunističke besmislice (npr. veličanje Josipa Broza Tita), on bi kod drugih makar morao moći otrpjeti.
 
Velika Vam hvala za Vašupotporu!
Više...

Dr. Josip Stjepandić: Dubinska analiza jedne sulude zamisli

Štovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

S velikim zanimanjem pročitao sam Vaš aktualni intervju u tjedniku “Nacional”. Tekst je izrazito bezsadržajan, pust i uglavnom prazan, uz Vaše stalno izbjegavanja odgovora, kao da ga je sklepao kakav početnik slučajnim izborom iz zbirke ispraznica.

Osim Agrokora, nisam opazio da ste iznijeli jednu rečenicu o gospodarskome razvoju. Novinar je bio toliko uviđavan, pa Vas nije pitao kako kanite zaustaviti iseljavanje biblijskih razmjera.

Jedina tema, u kojoj ste bili nešto konkretniji, bila je ploča u Jasenovcu.

Očigledno je da nemate dovoljno saznanja da biste o tome mogli suditi, što se sve u Jasenovcu događalo za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Nedavno objavljene informacije u „Hrvatskome tjedniku“ te nekoliko knjiga ne samo da tzv. službene brojke dovode do apsurda, nego dovode u sumnju stvarne nakane državne vlasti, koju Vi vodite, glede utvrđivanja istine o logoru Jasenovac. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kojeg sam član, sakupilo je puno iskaza svjedoka te različitih materijalnih dokaza, koji dopuštaju jedini zaključak da to nikako nije bila ustanova za masovno uništenje, kako to tvrdi službena povijest.

Zanimljivo je da Vi u svojim javnim nastupima čak ignorirate iskaz karijernoga svjedoka Stjepana Mesića, koji je kao snimka objavljen u emisiji TV Bujica dne 25.1.2017.

Nejasno mi je kako možete osuđivati ustaške zlocine u Jasenovcu prije nego što je nepobitno utvrđeno kada, u kojem broju i u kojim okolnostima su se oni dogodili. Da je popis JUSP Jasenovac najobičnija krivotvorina, pokazuju doktori Nikola Banić i Mladen Koić svaki tjedan u „Hrvatskome tjedniku“.

Zar ne bi bilo logično najprije primjenom najmodernijih forenzičkih i kriminalističkih metoda utvrditi što se zapravo sve događalo u logoru Jasenovac, pa tek potom suditi ili se ispričavati? Ne bi li trebalo uvesti embargo na komemoracije i izjave o prirodi logora Jasenovac, dok se ne utvrde činjenice? Pa ako se utvrdi da je u Jasenovcu stradalo recimo deset milijuna ljudi, onda bismo ih mogli svi skupa oplakivati!

Razumio sam da Vas u Jasenovcu posebno žulja ona ploča tj. grb koji je na njoj, što mi je isto tako vrlo proturječno i nevjerodostojno s Vaše strane.

Nejasno je zašto se toga niste ranije dosjetili, dok se taj grb nije tako proširio, da su ga postrojbe Hrvatske vojske nosile npr. na svečanom mimohodu u Zagrebu 4.8.2015. godine. Jeste li pitali Predsjednicu Republike kako je ona otrpjela taj grb?

Mogli ste „problematičan grb“ osobno strgnuti bojovnicima HOS-a s rukava npr. na Srđu 1991. godine uz pomoć Vašeg oca, majora KOS-a. Ili po potrebi pozvati u pomoć uvijek za boj protiv Hrvata spremnu JNA.

Onda Vam ovakve bezumne ideje sada više ne bi padale na pamet.

Isto tako, očigledno je da ne pratite vrlo informativnu emisiju TV Bujica. Da tomu nije tako, onda biste sigurno došli do svjedočenja don Miljenka Babaića (29.4.2016) da su dubrovački branitelji, razočarani kad nisu mogu dobiti dodatno pojačanje od HOS-a, od njega zatražili da pošalje makar njihove oznake.

Onaj GRB, koji biste Vi sada protiv svake logike zabranili!

Isto tako Vašoj izobrazbi i diplomatskom iskustvu ne priliči ovako jednostrana interpretacija krilatice “Za Dom spremni”, po kojoj bi se prije dalo zaključiti da ste puste godine protratili u Surdulici ili Vlasotincima, a ne u Parizu i Brislu. Iskusni diplomat morao bi znati da su (skoro) svi narodi za dom spremni te, što je puno važnije, da su ponosni na to!

Kad je moj imenjak Šimunić bio onako bezdušno kažnjen, napravio sam dubinsku analizu problema. Počeo sam se zanimati najprije za europske dimenzije toga pozdrava. Ubrzo sam utvrdio da je to zapravo svjetski mainstream: od Švedske do Kameruna, od Kolumbije do Kine i Japana. Gdje god sam postavio to zapravo glupo pitanje, dobio sam inkluzivan odgovor: „Da, mi smo za dom spremni. A zašto pitaš nešto što je samo po sebi razumljivo?“

Tako mi je prešlo u običaj da kolege iz Kine, najmnogoljudnije zemlje, pitam o njihovoj osobnoj interpretaciji krilatice 恋家 (Liam Shi, u slobodnom prijevodu: za Dom spreman). Prije nekoliko dana dobio sam vrlo zanimljivu interpretaciju od jedne docentice s Oceanografskoga sveučilišta u Šangaju, koju bih želio podijeliti s Vama:

“Firstly, from word to word. 恋 is composed of 亦 and 心。亦 means "the same" in Chinese, and 心 means "heart", so 恋 indicates everyone has the same feeling in the heart which is love; 家 is made of 宀 and 冢. 宀 refers to roof and 冢 means tomb. Thus 家 demonstrate the inner aspect of home, which provides me the roof where I can stay at my will, and in the end I will work for it, die for it and be buried inside.

Secondly, the term 恋家 expresses the intimate feeling of dependence. Home is more than a house, a location, people that I love, it is the place that my heart will settle. Like the lyric of Michael Buble's "Home"---" I just wanna go home... babe, I gonna go home...Let me go home, it'll be alringt, I'll be home tonight, I am coming back home".

Third, I think this word is a praise and honor.

^-^, I am thinking too much hard.”

„Prvo riječ po riječ. 恋 se sastoji od 亦 i 心。Znak 亦 znači “isti” na kineskom, a 心 znači “srce”, pa onda znak 恋 označava sve one koji imaju isti osjećaj u srcu, a to je ljubav; znak 家 napravljen je od znaka宀 i znaka冢. Znak 宀 znači “krov”, a冢 znači grob. Tako znak 家 pokazuje na nutarnji vid doma, dom koji mi pruža krov, u kojem mogu biti kad i koliko želim, a u konačnici ću za njega raditi, umrijeti, i u njemu biti pokopana.

Drugo, izraz 恋家 izražava intimni osjećaj ovisnosti o nečemu. Dom je više od kuće, lokacije, ljudi koje volim. To je mjesto u kojem će se moje srce nastaniti. Kao riječi pjesme Michaela Buble-a “Home” (dom) – “Samo želim ići doma, draga, ići ću doma... Pusti me da idem doma, bit će u redu. Bit ću doma večeras, dolazim doma.”

Treće, mislim da je to riječ pohvale i časti.

^-^ Previše mislim.”

Na moje pitanje da li taj pojam može opisivati raspoloženje športaša pred važnu utakmicu, dobio sam sljedeći odgovor:

„If 恋家 is used to describe the scenario that you pictured, on the one side, it represents the sportsman is nervous and serious about the coming games, thus he/she may like to go back to the cozy cave. Home will provide him safety and courage for the new challenge. On the other side, the love of home would supply power and make him brave to fight for home. Come On!!!“

“Ako se izraz 恋家 koristi za situaciju koju si opisao, s jedne strane predstavlja sportaša koji je u isti mah i nervozan i ozbiljan u pogledu nadolazećeg natjecanja, pa bi se možda želio vratiti u svoju udobnu špilju. Dom će mu pružiti sigurnost i hrabrost za novi izazov. S druge strane, ljubav prema domu dat će mu snagu i moć te će ga učiniti hrabrim da se bori za dom. Naprijed!“

Teško mi je povjerovati da Vi ovakva saznanja ne možete dobiti drugim putem.

A što ćemo sad? Utvrditi da je Marko Polo još u 13. stoljeću ili prenio ustaški pozdrav iz Hrvatske u Kinu ili obrnuto? Zabraniti ga po svaku cijenu te ukloniti sva znamenja? Prekinuti diplomatske odnose s Kinom zbog ustaškoga pozdrava? To bi bilo vjerodostojno!

Zar doista mislite da bi zabrana pozdrava “Za Dom spremni” te grba HOS-a mogla proći tek tako, kao zabrana Thompsonova koncerta? Toliko se puta pozivate na europske vrijednosti, a u ovome slučaju ih ne samo gazite, nego nerazumno kršite i Pristupni ugovor!

Zar niste ni za trenutak razmišljali što bi Europski sud za ljudska prava rekao o toj suludoj zabrani, poglavito u svjetlu najbolje svjetske prakse? Ja Vam već danas mogu najaviti tužbu građana više zemalja Europske unije, ukoliko bi bilo potrebno.

Svima je sada valjda jasno da Vi hosovce u najmanju ruku ne podnosite. Ako je tomu tako, zašto ih makar ne ostavite na miru? Mrtve da počivaju u miru Božjem, a žive da se klanjaju svojim poginulim suborcima, pa makar to bilo i nekom pločom?

Imali ste sve prilike ovog svijeta da pokrenete Hrvatsku u pravom smjeru, a postupili ste upravo suprotno. Mogli ste postati drugi Tuđman, a spustili ste se na razinu izroda i otpadnika svoga naroda!

Umjesto da sklopite savez s Hrvatskim narodom, Vi ste najprije sklopili savez s velikosrpskim sotonom. Stupili ste, ničim izazvani, u koaliciju s neofašističkom strankom SDSS, osnivač koje je bio krvnik s Ovčare Goran Hadžić, te dopustili da Vam vodeći velikosrbin propisuje tko smije biti ministar u Vladi Republike Hrvatske, a tko ne. Nije mi poznato da bi se sadašnje vodstvo i članstvo SDSS-a ikad bilo ogradilo od nedjela svoga utemeljitelja.

Kao da Vam to nije bilo dovoljno, nedavno ste sklopili koaliciju s neokomunističkom strankom HNS, koja je godinala klevetala Hrvatsku vojsku i poglavito predsjednika Tuđmana. Što bi Tuđman rekao, da ta vijest stigne do njega? Svi znademo da je tu stranku svrstao među crne, zelene i žute vragove.

Na koncu, doživjeli ste veliku sramotu za svakog čelnika demokršćanske stranke: da Vam mjesni biskup ospori taj časni naziv.

Za razliku od mnogih, ja mislim da ste bili u pravu, kad ste tvrdili da biskup polazi od pogrješnih premisa. Time ste otkrili da to što radite nije plod slučajnih pogrješki, nego Vašeg plana i nakane, zar ne? Danas ste pozvali ministre na misu za domovinu, a to što sami radite na razini je Svetosavlja!

Gospodine Plenkoviću, Vi ste očigledno velika nesreća za hrvatske narod i Republiku Hrvatsku! Velika je povijesna nezgoda da ste isplivali na vrh vlasti i tu nezgodu bi trebalo čim prije ispraviti.

Stoga Vas pozivam da odstupite prije nego što napravite još veću štetu i sramotu ovom napaćenom narodu i državi!

Sa štovanjem

Dr. Josip Stjepandić

Oleanderweg 25

64625 Bensheim

Njemačka

Više...

Prijava or Sign up